Sljepoća označava medicinski poremećaj koji se izražava u djelomičnoj ili potpunoj nesposobnosti vizualnog sustava da prenosi podražaje, a može biti uzrokovana nasljednim faktorima, ozljedom ili bolešću.
Dugo se teoretiziralo kako osobe koje izgube neki od osjetila nadoknađuju taj deficit razvojem ostalih osjetila. Čak i u 18. stoljeću, filozof Denis Diderot pisao je o mladom matematičaru koji je mogao razlikovati prave od lažnih kovanica na temelju dodira.
Iako se smatra kako je sposobnost mozga da kompenzira nedostatak vida poznata stvar, tek je u 1990-ima s tehnologijama snimanja mozga teorija mogla biti sa sigurnošću potvrđena.
Dan danas, precizne promjene koje se događaju u mozgu su još nedovoljno istražene. Istraživanja skeniranjem mozga su pokazala kako su vizualne regije u mozgu vrlo male u odnosu na ljude s normalnim vidom, no ostale regije su mnogo veće u volumenu.
Sljepoća se dijeli u nekoliko skupina
Kako objašnjava Hrvatski savez slijepih, slijepe osobe možemo svrstati u dvije skupine: one koje su slijepe od rođenja (kongenitalno slijepe), kojih je značajno manje, te one koje su oslijepljele kasnije u životu, koje znaju što znači vidjeti, pa takvo svoje pamćenje koriste i nakon gubitka vida.
Prema oštećenju, sljepoća se dijeli na:
a) na potpuni gubitak osjeta svjetla (amauroza) ili na osjet svjetla bez projekcije ili na osjet svjetla s projekcijom svjetla;
b) ostatak vida na boljem oku s korekcijskim staklom do 0,05 (5%) ili na boljem oku s korekcijskim staklom ostatak vida manje od 0,10 (10%), ali sa suženjem vidnog polja na 20 stupnjeva ili manje;
c) ostatak vida na boljem oku s korekcijskim staklom manjim od 0,10 (10%) ili ostatak centralnog vida na boljem oku s korekcijskim staklom do 0,25 (25%), uz suženje vidnog polja na 20 stupnjeva ili ispod 20 stupnjeva.
Usporedba mozgova slijepih ljudi i ljudi s normalnim vidom
Nedavna studija (Massachusetts Eye and Ear researches) kombinirala je strukturalne, funkcionalne i anatomske promjene mozga te uspoređivala mozgove slijepih ljudi s onima koji normalno vide.
Kako bi dobili sliku promjena u mozgu, korištena je MRI tehnika. Sveukupno je u studiji sudjelovalo 28 ispitanika: 12 od njih je bilo slijepo od rođenja ili prije 3. godine, a 16 sudionika je imalo normalan vid.
Skeniranja su pokazala kako su sudionici s ranim sljepilom pokazali vrlo jasne razlike od kontrolne grupe (videćih ljudi), stoga su promjene u strukturalnoj i funkcionalnoj povezanosti mogle biti i izmjerene.
Postojala je poboljšana povezanost između određenih dijelova mozga kod slijepih ljudi koja nije uočena kod ljudi s normalnim vidom. Te promjene su iznenadile istraživače.
Promjene su uočene ne samo u okcipitalnom korteksu (koji je odgovoran za vizualno procesiranje), već i u dijelovima odgovornima za pamćenje, procesiranje jezika te senzornih motoričkih funkcija.
Neuroplastičnost i sljepoća
Ove promjene su odraz neuroplastičnosti mozga, što znači da naši mozgovi mogu reagirati i mijenjati se s obzirom na okolinske čimbenike. Mozak je sposoban mijenjati sam sebe kada vizualne informacije nisu dostupne.
Saznanja su fascinantna te se istraživači nadaju kako bi mogli pomoći kod tretiranja ovakvih stanja. Mogla bi se postići poboljšanja u rehabilitaciji ljudi koji su izgubili vid učeći ih na koji način kompenzirati taj gubitak.
